Valjanje od smijeha i strave

Komu još nije dosadila mlitava stvarnosna proza koja se po stranicama hrvatske književnosti posljednjih godina razvlači kao sluz za puževima golaćima nakon obilnijih kiša, neka digne ruku. – Vas se troje nećete oduševiti romanom Metastaze Alena Bovića. Ali ostali će, dok ga budu čitali, bez pretjeranog truda uspjeti dijagnosticirati većinu manjkavosti od kojih naša anemična mlada proza boluje, a koje je Bović svojim romanom (barem jednokratno) izliječio ponudivši umjesto slabašne i neuvjerljive radnje snažnu priču o zagrebačkom kvartovskom undergroundu, a umjesto šupljikavih i počesto patetičnih Ich-zapisa o prirodi i društvu – vješto oslikanu sliku margine iz koje pršti život.

Dakako, život koji pršti iz Metastaza nije život za kojim bi itko normalan žudio. To je život izvan normale, onkraj normi i morala – možda baš zbog toga toliko dopadljiv?

Jači tlači

Sve započinje evociranjem Krležina Povratka Filipa Latinovicza: Bovićev (anti)junak Filip je bistar ali zastranjeli dugogodišnji ovisnik o heroinu koji se nakon liječenja u komuni u Španjolskoj vraća u svoj kvart, jedno od rubnih zagrebačkih naselja. Kvart je ishodište njegove osobne tragedije: okružen narkomanima, alkoholičarima, dilerima i nasilnicima, Filip nije razvio svoje očite potencijale, nego je tinejdžerske godine proveo drogirajući se s ekipom u podrumu zgrade, pa mu je i pokušaj da odmakne od prvog semestra Filozofskog fakulteta neslavno propao. Za njegova se izbivanja ništa značajno nije promijenilo, osim što je ekipa već ozbiljno prorijeđena predoziranjem nekoliko njezinih članova-podrumaša.

Obrasci ponašanja u kvartu betonski su čvrsti, nepromjenjivi – borba za opstanak je posve materijalna, vidljiva, opipljiva stvar i ponavlja se svakodnevno; svi žude za tim da postanu jači jer jači tlači; a ako im to ne uspije, ostaje im trpjeti maltretiranja, maltretirati one još slabije, ili se dokrajčiti drogom. Nije baš neki izbor; ali što je, tu je. Malodušan i bez dovoljno truda da barem pokuša iskočiti iz vlaka koji juri nizbrdo, Filip (ponovno) bira drogu jer nasilje baš i nije njegova “spika”.

Izuzev nekoliko epizoda pred kraj, roman je u potpunosti izveden smjenom monologa i dijaloga. Osim Filipa radnju pletu i o njoj na sebi svojstven način izvještavaju još i patološki brutalac Krpa i posvemašnji luzer Kizo te bezvoljni, deziluzionirani Mrtvi.

Zato što je koncentriran na radnju i zato što mu stvarno dobro ide ta stihijska jurnjava od jedne do druge kulminacije, Boviću bismo možda progledali kroz prste i da je likove ostavio na razini dvodimenzionalnih skica. Ipak ih je uspio vješto “produbiti”, uglačati njihovu socijalno-psihološku motivaciju, uliti u njih život. Teško se zato otresti dojma da su, primjerice, Filip i Kizo tek papirnati dvojnici dvojice pravih, živih mladih Zagrepčana koji u ovom trenutku možda piju travaricu u nekoj opskurnoj birtiji na Ferenščici.

Jedino se za Krpu to ne može reći. Taj je rabijatni, agresivni kriminalac, rasist i šovinist, silovatelj i lopov, primitivni obiteljski nasilnik – utjelovljenje svih mana kojih se autor mogao dosjetiti; on je Frankenštajn sastavljen od najcrnjih osobina junaka crnih kronika, lik bez ijedne svijetle točke, nešto kao Grga Čokolin u Zlatarovu zlatu; ukratko, pravi Gargamel – i stoga ipak manje “životan” od drugih likova.

Uživanje u čitanju

Metastaze su savršeno prikladan naslov za ono o čemu roman govori. U jednostavnoj, linearnoj strukturi nižu se jedna za drugom naturalističke epizode iz crnih kronika: razbojstva, oružani napadi, pljačka kladionice, silovanja. Dokumentaristički ton i veću uvjerljivost Bović je svom prvijencu priskrbio dotičući se vrlo konkretnih dnevnopolitičkih događaja iz nedavne prošlosti; govori tako o nogometnim utakmicama na Maksimiru na kojima Bad Blue Boysi zarađuju reputaciju nadmašujući jedan drugoga u nasilničkim ispadima ili pak “s lica mjesta” izvještava o dobro poznatom nacionalističkom napadu skinsa na “alternativce i avangardiste” u Močvari prije nekoliko godina. Priča o kvartovskim luzerima protkana je lucidnim zapažanjima o najbolnijim boljkama suvremenog hrvatskog društva.

Čitanje Metastaza slično je gledanju horora: znate ono kad rukom pokrivate oči pribojavajući se strahota u sceni koja slijedi – tako je otprilike i s ovim romanom. Okretanje svake nove stranice predstavlja ozbiljnu prijetnju od novog gnjusnog zločina ili barem groteskne scene nasilja od koje se diže želudac. Najteže su probavljivi opisi silovanja i Krpina sadističkog iživljavanja nad nevjenčanom suprugom, u kojima se autor nije sustezao šokirati naturalizmom, uspoređujući na primjer agoniju žrtve sa životinjom i obilato spominjući tjelesne izlučevine.

Netko bi zbog svega ovoga mogao čitanje Metastaza dovesti u vezu s mazohizmom i samokažnjavanjem. Bilo bi to pogrešno: čitanje ovog romana pravi je užitak, posrijedi je knjiga koja se čita odjednom i koja se čita ponovno – i to ponajviše zbog dviju stvari: dinamične radnje i humora. Bovićevi su likovi beskrajno duhoviti u svojim viđenjima svijeta oko sebe, primjedbama i zaključcima koje donose. Humor Metastaza, nimalo iznenađujuće, nije benigan, nego je, naprotiv, crn, pun ironije, a na mjestima i sarkazma; pogotovo u Filipovim poglavljima.

Na drugi je, pitomiji način duhovit posljednji dijaloški dio romana, čiji su protagonisti bivši oficir JNA i njegov susjed istomišljenik. U seansi opijanja do besvijesti ta dvojica haluciniraju o povratku sretnog Titova doba i uspostavi neke nove Jugoslavije, djetinjasto nadopunjujući jedan drugoga u izgradnji utopijske vizije. Kako je prikladno primijetio jedan kolega glumac, baš je ovaj dio romana najfilmičniji i lako bi ga se, čak bez znatnih preinaka, dalo uprizoriti u kazalištu.

Hrvatski Trainspotting

Metastaze su odmah po objavljivanju stali nazivati hrvatskim “Trainspottingom”. Usporedba je na mjestu: oba romana govore o marginalcima, droge ima pregršt, kriminala također, humorom Filip podsjeća na Rentona, a Krpa na Begbiea… Ipak, kad bih Metastazama tražila srodnika među romanima Irvinea Welsha, prije bi to bio Smeće nego Trainspotting, jer je u njemu morbidnost izraženija a humor bespoštedniji.

Superlativima kojima smo ovdje okitili Metastaze valja pridodati još jedan. Knjiga, objavljena kod Konzora i vrlo zanimljivo grafički oblikovana, marketinški je u javnost ispraćena na vrlo domišljat način. Čitatelje su zaintrigirale nedoumice oko pravog identiteta autora: Alen Bović je ustvari pseudonim, a je li se njime privremeno prikrio neki “zeleni” pisac ili tkogod od naših “isfuranih” literata, nije poznato. Nagađanja se vrte uglavnom oko Dalibora Šimprage, kojemu sakrivanje iza pseudonima nije strano – on je svoje izvrsne Kavice, formom i stilom začudno bliske Metastazama, potpisao kao Andrej Puplin. Neki pak prepoznaju srodnost ovog romana s dramama i dijelom proznih zapisa Borivoja Radakovića, no meni se ta veza čini pomalo nategnutom. Kako bilo, fama je stvorena, a to za sudbinu knjige može biti samo pozitivno.