24.3.2005.

Suzana Marjanić  

Antropologija životinja kao paradoksalna nužnost

animal portal

Pokušaj ostvarenja bioetičkoga susreta ljudske s neljudskom životinjom, dakako, i u teoriji i u praksi, uvjetno određujem terminom transvrsizam/transspecizam, koji, dakle, pokriva etičku negaciju specizma (vrsizma), što će reći – prožimanje brižnosti za sve oblike života. Naime, pojam speciesism (hrvatska prilagođenica specizam) – u analogiji sa strahotnim pojmovima kao što su rasizam i seksizam – inicirao je Richard Ryder, britanski psiholog i jedan od pionira suvremenoga oslobođenja životinja i pokreta za prava životinja 1970. Sociokulturna antropologinja Barbara Noske među prvima je u okviru eko/feminističkih teorija postavila pitanje ljudskoga odnosa prema drugim životinjama, zahtijevajući u svojoj knjizi Humans and Other Animals: Beyond the Boundaries of Anthropology (1989.) – a koju je napisala kao kritiku objektivizacije životinja i kao zahtjev za njihovom resubjektivizacijom – oblikovanje antropologije životinja (animalističke antropologije), s obzirom na to da još dominira samo (antropocentrična) antropologija u odnosu na životinje.

“Ne/kulturne” životinje

Naime, prema Havilandovoj tautologijskoj definiciji iz njegove knjige Kulturna antropologija (koristim 6. izdanje u prijevodu Vesne Hajnić u izdanju Naklade Slap iz 2004.) antropologija proučava ljude, u okviru čega se fizička (ili biološka) antropologija bavi ljudima kao biološkim organizmima, a kulturna antropologija “ljudima kao kulturnim životinjama”. Iz navedenoga određenja ljudi kao “kulturnih životinja” mogao bi proizaći zaključak da su životinje prema tome navodno “nekulturne životinje”, unatoč nepobitnoj činjenici da i životinje posjeduju kulturne obrasce. S obzirom na Havilandovu definiciju antropologije, vidljivo je da antropologija isključuje životinje; naime, uključuje ih jedino ako antropolozima životinje koriste za spoznaje o vrhunaravnom antroposu kao “kulturnoj životinji”. Primjerice, (fizička) antropologija bavi se – Havilandovim određenjem – i proučavanjem drugih primata (dakle, ponovo u okvirima antropologijske objektivizacije životinja) kako bi ustanovila podrijetlo ljudske vrste i doznala “kako, kada i zašto smo postali vrsta životinje kakva smo danas”. Iz tek nekoliko redaka sveučilišnoga udžbenika kulturne antropologije, koji je strukturiran kao uvod u studij antropologije, potvrđena je detekcija Barbare Noske o tome kako je antropologija kao studij anthroposa, čovječanstva, zapravo, neukusno antropocentrična, s obzirom na to da antropologija vjeruje da se životinjama kao subjektima može baviti jedino biologija i etologija (znanost o ponašanju životinja). Prema zahtjevima Barbare Noske, antropologija bi trebala odbaciti svoje a priori shvaćanje životinja kao bića koja su nedostojna za antropološke pristupe i kada bi takva antropologija podijelila svoje poglede s etolozima, mogla bi postati integrirajuća znanost ljudi i životinja pod pojmovnim kišobranom antropozoologija ili zooantropologija.

Životinje – “dobre za misliti”

Često eksploatirani specistički iskaz o našoj životinjskoj prirodi, između ostaloga, potvrđuje kako je krajnje vrijeme da iniciramo antropologiju životinja koja bi životinjama omogućila da figuriraju kao aktivni subjekti. Naime, animal studies kao interdisciplinarno područje – kako upućuje kulturna antropologinja Molly Mullin – gotovo je nepoznato antropolozima, iako je Lévi-Strauss već 1962. u knjizi Totemizam danas, dakle gotovo prije pola stoljeća upozoravao antropologe kako nam životinje pridaju bitne konceptualne izvore, apostrofirajući u konceptu objašnjavanja totemizma kako su životinje dobre za misliti, budući da nam – kao i biljni svijet – nude metodu mišljenja, najprihvatljiviju nomenklaturu za denotiranje sociološkog sistema.

Željela bih naglasiti kako se kao totalna etička opreka, primjerice, Schopenhauerovoj mizoginiji očituje njegovo zalaganje za lingvističku jednakovrijednost životinje i čovjeka; naime, riječ je o njegovu negodovanju u djelu O temelju morala – u okviru etičke obrane životinja da se moralna pobuda potvrđuje kao istinska i time što uzima i životinje – zbog leksički neutemeljenoga razlikovanja nekih biološki identičnih životinjskih i ljudskih osobina. Naime, prosvjetiteljskom sofistikacijom jezika, jedenju, pijenju, začeću, rađanju, smrti i lešu životinje pridaju se posebni, diskriminirajući razlikovni izrazi, a izbjegavaju oni koji označavaju iste takve radnje ljudi. Pritom Schopenhauer napominje kako arhaični jezici nisu poznavali takvu diferencijaciju s obzirom na antropomorfno i animalno, nego su istim imenom nazivali stvari koje su jednake, zaključujući kako je navedena lingvistička diferencijacija u odnosu na ljudsko i životinjsko bijedni trik i djelo europske popovštine. Ipak, Schopenhauer je prihvatio – kako to imenuje Peter Singer – “udobnu pogrešku” da navodno “moramo ubijati” kako bismo preživjeli.

O transvrsizmu/transspecizmu svjedoči, primjerice, i Marjorie Garber u komentaru Coetzeejeva Života životinjâ (1999.) podatkom kako su društva za zaštitu životinja koja su nastala u 19. stoljeću zapravo osnovali isti društveni aktivisti koji su osnovali društva za ukidanje ropstva i za žensko pravo glasa. Međutim, iako je Mary Wollstonecraft u Obrani ženskih prava (1792.) postavila zahtjev da bi se čovječan odnos prema životinjama trebao unijeti kao dio narodne izobrazbe s obzirom na to da takav odnos “u sadašnjem času nije jedna od naših nacionalnih vrlina”, animalistička perspektiva pod okriljem bioetike jedva da je prisutna u osnovnoškolskim i srednjoškolskim obrazovnim sustavima.

Transspecizam kao utopijska projekcija

Transvrsizam/transspecizam može poslužiti kao utopijska projekcija u smislu radikalnoga NE sadašnjosti, s dodatkom kako u anarhističkim strategijama i prema anarho-krilatici “Gdje ima vlasti, nema slobode” utopija označuje mjesto, društvo koje još uvijek nije realizirano, a NE kao prema srednjoškolsko-udžbeničkim formulacijama – “mjesto kojega nema”. Primjerice, provođenjem u praksu interspecističke ljubavi i transspecizma mogu se atribuirati izvedbene strategije psećeg i psolikog performera Olega Kulika – “čovjeka-psa” koji u performansima odabire kiničku ulogu Diogena – poslužimo se Sloterdijkovim određenjem kinizma kao oblika kojim se mogu poništiti svi cinički oblici moći – i ako je potrebno, strategiju ujedanja. Ili kao što detektira I. Bakstein – Kulikova zoofilija (u značenju prijateljstva prema životinjama) počiva na logičkom i filozofijskom izvorištu; naime, povijest logike sadrži princip identiteta u okviru kojega su Bog i životinja identični, što će reći – princip identiteta nalazi se u Onome pod čijom se apsolutnom moći nalazi čovjek i Onih koji se nalaze pod apsolutnom moći čovjeka. Riječ je o identitetima među bićima koja se prostiru izvan spoznatljivosti logosa, a što je sadržano u konceptima totemizma.

S druge etički oprečne strane, neki umjetnici koriste živote životinja kao objekte i simbole vlastita umjetničkoga izražavanja. Primjerice, navodim slučaj video-instalacije Video-ribice (1979.-1992.) pionira video arta Nama Junea Paika, koju smo mogli vidjeti na nedavnoj izložbi Enigma objekta u Galeriji Klovićevi dvori, u kojoj umjetnik u estetske svrhe koristi 45 japanskih ribica koje su smještene u sedam akvarija ispred sedam monitora, gdje su izložene agresivnoj izmjeni video-slika. Naime, uvijek budna udruga Prijatelji životinja utvrdila je da ribice kao živi eksponati ispred navedenih monitora umiru od stresa, a umrle ribice, naravno, uprava Galerije zamjenjivala je novim kupljenim “pošiljkama”. Na navedenu uporabu života životinja u umjetnosti jedino je reagirala udruga Prijatelji životinja, time što su poslali prijavu Veterinarskoj inspekciji, ali, dakako, bez odgovora i akcije, što nije rijedak slučaj u djelatnostima spomenute inspekcije (usp. http://www.prijatelji-zivotinja.hr/animalist/16.html). Isto tako, prema podacima koje sam dobila, neki pojedinci ribice su iznijeli u plastičnim vrećicama, međutim, već sljedećega dana uprava Galerije kupila je nove ribice. Nadalje, netko je ponudio djelatnicima Galerije da potpišu peticiju koja problematizira korištenje života životinja u ime umjetnosti, što su, začudo, prema izvorima mojih podataka – SVI i učinili, a “neki su zbog svog potpisa imali probleme”. Nakon nekoliko dana dolaze, naravno, i novinari; međutim, djelatnici Galerije nisu smjeli davati izjave medijskim oglašivačima.

Tragom interspecističke ljubavi i prijateljstva te transspecizma pokušavam ući u (zasad) utopijske svjetove s vjerom u trenutak da će jednom, doista, biti ostvaren egalitarizam svemoći svih vrsta koji se zasad ne ostvaruje u skandaloznoj Stvari – kako “Bijeli Kapitalistički Patrijarhat” imenuje Donna Haraway – mogućnost pravnoga i političkoga statusa za SVE oblike života, a što će biti moguće jedino u onom trenutku kada neki ljudi i sve životinje, kao i biljne vrste, neće više biti promatrani kao svojina.

Pokolj 325.000 beba tuljana!

Dana 15. ožujka 2005. Prijatelji životinja uz potporu udruge Glas životinja iz Karlovca te brojnih građana, održali su glasan prosvjed protiv pokolja tuljana u Kanadi, ispred kanadskog veleposlanstva u Zagrebu. Više od 60 prosvjednika izrazilo je svoje zgražanje zbog pokolja 325.000 uglavnom beba tuljana, koje Kanada planira pobiti tijekom ožujka i travnja ponajviše zbog njihova krzna. Osim držanja transparenata i uzvikivanja parola, aktivisti Prijatelja životinja preko megafona su pozivali građane na bojkot svih kanadskih proizvoda, kao i modnih kuća Prada i Dolce & Gabbana koje prodaju proizvode od tuljanova krzna. Umjesto odsutnoj kanadskoj veleposlanici Stefanie Beck, prosvjedna nota uručena je predstavniku veleposlanstva, koji je poricao umiješanost kanadske vlade u pokolj. Ovim prosvjedom Hrvatska se na Svjetski dan prosvjeda protiv pokolja tuljana u Kanadi pridružila prosvjedima (njih 55) diljem svijeta u 27 zemalja na pet kontinenata.